Stari grad Sokolac nalazi se na jednom brijegu sa istočne strane brda Debeljače na lijevoj obali Une. Ispod je Golubičko polje, rijeka Una i magistralni put.
U srednjovjekovnim dokumentima tvrđava najčešće spominje se pod tri naziva: Sokol, Zokol i Sokolatz. Prvi spomen grada vezuje se za 1380. godinu. Najstarija povelja u kojoj se Sokolac spominje kao kraljevski grad potiče iz 1395. godine. Dugo vremena bio je izložen borbama za kraljevsko prijestolje i bosansku krunu između kraljeva Sigismunda Luksemburškog i Ladislava Napuljskog. Nakon toga kraljevi su često ustupali grad plemićima, ali i odkupljivali od njih. Kao najznačajniji zapovjednik grada istakao se bihaćki kapetan Petar Keglević. Zbog značaja Sokoca za odbranu Bihaća, on je po nalogu kralja Ferdinanda dobio grad od ovlaštenih gospodara.
Osmanska vojska zauzela je tvrđavu 1592. godine. Za period osmanske vlasti nema puno podataka. Bio je u Bihaćkom sandžaku do 1711, a kasnije u sastavu Bihaćke kapetanije. Tada je gradom upravljao ćehaja. Cijeli period osmanske vladavine bio je važniji grad obližnji Ripač koji se nalazio na otoci na Uni, južno od grada Sokoca. Prema popisu izvršenom 1833. godine u tvrđavi u Sokocu (u kadiluku Bihać) bila su samo 2 manja topa, a iz nedatiranog popisa vidi se da je u gradu bilo svega 12 nefera (vojnika). Napušten je poslije 1878. godine. Na mjestu današnje tvrđave još u bronzano doba postojala je prahistorijska gradina, dimenzija 670 x 170 metara. Tragovi praistorijske keramike pronađeni u vrijeme arheoloških iskopavanja ukazuju na vrijeme od 10. do 9. vijeka p.n.e., što se podudara s vremenom postojanja sojenica na Uni u obližnjem naselju Ripač. U to vrijeme područje Une naseljavali su pripadnici ilirskog plemena Japodi.
Današnji grad, koji ima oblik trougla, predstavlja ostake srednjovjekovne i osmanske utvrde. Na vrhu bedema vide se ostaci gusto poredanih grudobrana, svaki sa malom puškarnicom u sredini, ispod kojih su ostaci konzola i rupa za konstrukciju drvenog ophodnog trijema. U prostranoj unutrašnjosti grada uočeni su tragovi ostataka kuća prislonjenih uz bedeme. Na ulazu je u grad trospratna Kapi kula s mašikulama na vrhu. Gradski obor dosta je prostran, s najvećom dužinom od 175 i širinom od 120 metara. Na najvišoj tački u oboru smještena je Glavna kula, koju s četiri strane opasava mali unutrašnji obor, nepravilna četvrtasta oblika. U posljednjim iskopavanjima unutar ovog malog obora pronađena je i cisterna. Promjer Glavne kule iznosi 10, a visina 16 metara. Ulaz u nju je na drugom spratu i s unutrašnjim oborom povezana je drvenim stepeništem. Unutrašnje prostorije zasvođene su šiljastim svodom, s kaminom i četverougaonim prozorima ispred kojih se nalaze kamene klupe. Posebno su uočljive konzole na zidovima, koje su služile za zidne police. Na samom vrhu kule su puškarnice, sa zaštinom ogradom, bez drvenog šiljastog krova koji je izvorno pokrivao kulu. S prvog sprata jedne stepenice vode u tijesno prizemlje s malom prostorijom.
Tvrđava proglašena je za nacionalni spomenik.
[1]
BIHAĆ (AA) – Stare utvrde imale su značajnu ulogu u odbrani srednjovjekovnih gradova, a način njihove gradnje, oblik, kvalitet i trajnost ovisili su o vremenu i prostoru njihovog nastanka. Utvrde su bile jedna vrsta prepreke i zaštite nastanjenog mjesta. Funkcija im je bila da omoguće čvrstu, sigurnu i trajnu odbranu branjenog prostora od neprijateljskih napada, posebno u prošlim vremenima kada je zaštita bila otežana i zavisila je od mjesta i položaja naselja. U mirnodopskom razdoblju one su čuvale sigurnost naselja ili određenog strateškog položaja u blizini tog naselja. Takvu funkciju u srednjem vijeku i osmanskom periodu vladanja Bosnom imala je i Sokolačka utvrda kod Bihaća.
– Tvrđava hrvatskih i osmanskih plemića –
Smješten je na lijevoj obali rijeke Une oko tri kilometra uzvodno od grada Bihaća, na strmoj krečnjačkoj hridi, odakle se pruža prelijep pogled na živopisni krajolik s jedne strane, a s druge strane pogled seže na dio bihaćke doline i grada Bihaća.
Kao i susjedni Bihać, Sokolac je dijelio sličnu sudbinu, gdje je dugo vremena bio izložen borbama za kraljevsko prijestolje i bosansku krunu, između kraljeva Sigismunda Luksemburškog i Ladislava Napuljskog. Današnji grad, koji ima oblik trougla, predstavlja ostatke srednjovjekovne i osmanske utvrde.
“Stari grad Sokol izgrađen je na visokom i strmom brdu, gdje se još u prahistorijsko doba nalazila gradina čiji su tragovi još uvijek vidljivi u neposrednoj blizini njegovih zidina.To je čvrsto zidan grad čija je sva odbrana bila oslonjena na visoku i jaku sokolačku kulu podignutu na najistaknutijem položaju u gradu, na stijeni, koja se strmo rušila prema Uni i Bihaću sa sjeverne i istočne strane grada. U izvorima se Sokol prvi put spominje 1369. godine. Mada hroničar Ivan Tomašić smatra da je ovaj grad podignut 1020. godine. Imao je svoga kaštelana, posadu i posjede koji su služili za izdržavanje posade. Bio je pod banskom jurisdikcijom i posada Sokola se sastojala od vojnika za čije izdržavanje su u 14. stoljeću služili posjedi Brekovica i Omršal, smješteni između Bihaća i Ostrožca na lijevoj obali Une, te veliki posjed u bihaćkom polju”, objašnjava historičar Nijazija Maslak.
– Rekonstrukcija utvrde rađena više puta –
Njen način gradnje i oblik, trajnost i sadržaj ovisio je o vremenu i prostoru njenog nastanka. Novonaseljeni narodi zajedno sa starosjediocima ovog prostora, nakon propasti Zapadnog rimskog carstva, da bi zaštitili svoje naselje podižu, prije svega, gradine od suhozida ili zemljanih bedema. Tek u srednjem vijeku grade se na takvim gradinama odbrambeni zidovi sa kulama vezani vapnom i pijeskom. Osmanski ratovi na prostoru bihaćke doline krajem 16. stoljeća uvjetovat će preuređenje i dogradnju odbrambenih mogućnosti starih srednjovjekovnih tvrđava među kojima i tvrđave Sokolac.
“Sokolačka kula je služila za stanovanje, posadu, imala je katove, odnosno stambene prostorije. Isto tako u njoj su se nalazila ne samo razna spremišta, već i tamnica, ali i cisterna za vodu. Unutar kule su postojale utvrđene vertikalne komunikacije, kamena stubišta ugrađena u zidu kule. Srednjovjekovni tvrdi grad se najčešće nalazio dalje od prometnica, ali im je ipak bio toliko blizu da ih je mogao kontrolisati, pratiti i štititi. Zbog toga je i Sokolac bio smješten na odvojenom vrhu i veoma teško pristupačnoj stijeni. Tom je položaju bio suprotan položaj feudalnog utvrđenog grada smještenog u ravnici kakav je bio Bihać”, navodi dr. Midžić.
Grof Lothar Berks, načelnik bihaćkog okruga u vrijeme austro-ugarske vladavine, 1898. godine restaurirao je sokolačku utvrdu i od tada je ona bila otvorena za posjetioce. Kasnije je na jednom katu sokolačke kule bila uređena kafana, u kojoj su se mogle nabaviti razglednice i osnovni podaci o gradu.
Opravka i zaštita ovoga starog grada u stoljeću prije ovog izvršena je 1953. godine, a zatim je 2015. godine urađena nova rekonstrukcija koja je rađena u sklopu projekta “Održivo upravljanje turizmom jadranske baštine HERA”, kojeg je finansirala Evropska unija, a sufinansirali su je Vlada Unsko-sanskog kantona i Grad Bihać, u sklopu čega je većina objekta, oko 90 posto, obnovljeno i stavljeno u funkciju.


Uvjeti korištenja Sitemap Pravila o kolačićima Foto zahvale
Development by Welleplan & Kao Studio
© 2019 Turistički klaster Una. Sva prava pridržana.














